KakanjLive | Nedjelja, 19.11.2017. godine

Pejakovićev vapaj za složnom Bosnom

02.08.2017. - Izvedbom i glumačkim izražajem koji je specifičan za barda bh. pozorišne scene Josipa Pejakovića, vjerno je donesena bosanskohercegovačka stvarnost kako kroz vijekove tako kroz sadašnjost. Ovoj je lični i pozorišni vapaj za Bosnom i Hercegovinom u kojoj bi svi trebali biti slobodni i sretni

IMG_1992

Monodrama Josipa Pejakovića „Bh. Stend-drp tragedy“ prema procjeni organizatora okupila je najveći broj gledalaca otkako se Park Doma kulture koristi za različite kulturno umjetničke sadržaje.
Izvedbom i glumačkim izražajem koji je specifičan za barda bh. pozorišne scene Josipa Pejakovića, vjerno je donesena bosanskohercegovačka stvarnost i njena historija komparacijama kojima je glumac uspio pokazati da se vijekovima na ovim prostorima događaja iste društveno političke pojave i da je uvijek obični čovjek pogođen velikim interesima. U takvim igrama velikih, i Bosna, sa njom i Hercegovina, opstajale su. Pored toga što je i glumac govorio puno činjenica iz svog bogatog životopisa, to je suština Pejakovićeve “Bh stend-drp tragedy”. Predstava je odigrana u utorak 01.08.2017. godine drugog dana Kakanjskih dana.

Vaša nova monodrama je još jedan način da se govori o Bosni i Hercegovini o svemu onome što je bilo, što jeste, što treba da bude.Kako se to Bosna i Hercegovina predstavlja, a kako je Vi predstavaljate u ovoj monodrami?

- Ovo nije klasična monodrama, ovo je u stvari prava pozorišna predstava u kojoj ja malo pričam o sebi. Htio sam da dokažem da je moj život puno interesantniji od uloga koje sam igrao.Uvjerio sam se na svim ovim predstavama, krenuo sam od Sarajeva, Kalesije, Gračanice, Tuzle, Mostara, evo večeras u Kaknju, u Prijedoru neku večer, uvjerio sam se da se to ljudima sviđa.Ja želim samo da skrenem pažnju lošim tumačima istorije, da iz te historije ništa nismo naučili, ni jedni, ni drugi, ni treći. Pokušavam na neki način prenijeti svoje veliko znanje iz te oblasti pogotovo ljudima porijeklom iz Travnika koji moraju znati ko je još tamo rođen, a pogotovo ko je još tamo zadavljen. Ova predstava govori o tome. Dakle od Ilhamije koji je doveden iz Žepča u Travnik da bi se odrekao svoje pjesme“Čudan zeman nastade”. Odbijajući to bio je zadavljen na Travničkoj tvrđavi. Predstava govori o meni, preko Huseina-kapetana Gradaščevića i Omer-paše Latasa u Travniku. Jedna priča koja ima svoj početak, sredinu i kraj. Tu se nudi izlaz. Ja želim dokazati da se ništa ne dešava danas, što se davno nije desilo na ovim prostorim.

IMG_2017

Na pitanje da li voli manifestacije poput ove “Kaknjski dani”, Josip Pejaković je odgovorio:
- Sve što je kultura ja volim. Bili to Kaknjski dani ili nešto drugo, ja to volim i konačno tu sam da bih ovo podržao.

Publika je bila razgaljena, bilo je dosta suza, ustreptalih osjećaja zbog sreće da nas neko razumije i suosjeća s našim tihim patnjama srca, željom da se živi u miru, s uvažavanjem razlika, ali slobodno i zajedno. Na tome cijelo vrijeme u predstavi insistira Josip Pejaković koji je neprikosnoven, svoj, slobodan, iskren.

IMG_7761

U publici se našao i mladić iz Žepča, Adem koji je u Kakanj došao u prijateljsku posjetu ali i radi ove predstave:
- Jako mi se dopala predstava. Dosta je emotivna, zapravo prolazi kroz historiju našeg naroda. Govori o zajedništvu i ljudima kakvi bi u stvari trebali biti , a trenutno odstupaju od istog. Predstava govori o ustaljenosti naroda da slušaju šta im neko drugi govori u svoju korist, primjerice mediji ,televizija općenito, a u stvari bi trebali da slušamo jedni druge, da poštujemo jedni druge, da se izbavimo iz okova u kojima jesmo već dvadeset i pet godina. Poslije ove predstave može se zaključiti da okove nosimo stoljećima. Da se potrudimo da zajedno našoj djeci učinimo bolju budućnost za što ljepši suživot naroda u Bosni i Hercegovini.

IMG_2012

Među publikom se našla i uplakana Indira koja kaže:
- Predstava je bila predivna, jako lijep govor o Bosni, našem životu. Najljepši mi je dio u kojem sam se mnogo pronašla, naježila i zaplakala, a to je da nas puste na miru, ako treba i da se pobijemo između sebe, ali samo da nas puste na miru da se mi dogovorimo kako ćemo živjeti, da odlaze, ali da Bosna ostaje Bosna.

Bratislava Terzić/KakanjLive

Nazad na naslovnicu Objavite na Facebook-u