KakanjLive | Srijeda, 26.09.2018. godine

MUFTIĆ- Interes Plame-pur BH mi je iznad interesa vlasnika

05.02.2018. - Razgovore koje vodimo u saradnji sa UPOK-om, sa kakanjskim menadžerima i vlasnicima firmi u Kaknju, poslije dužeg vremena nastavljamo sa Mensurom Muftićem, direktorom kompanije Plama-pur BH, koja sjedište i proizvodni pogon ima u Bjelavićima. Gospodin Muftić je i predsjednik Upravnog odbora Udruženja poslodavaca općine Kakanj, a kao lider menadžer kaže da u vođenju ove firme ima interes koji je i iznad interesa vlasnika Plame-Pur BH

plamapur_004Mensur Muftić, direktor Plama-pur BH d.o.o. Kakanj

KL: Naši čitaoci, a ni mi nismo baš uspjeli „iskopati“ puno podataka o Vama, o Plami-pur BH, pa i firmi "Delibašić poliuretani", koja je značajno vezana za Plamu-pur. Možete li nam objasniti taj trokut: Poliuretani-Mensur Muftić-Plama-pur BH? Ustvari ko ste Vi i šta je Plama-pur?
MUFTIĆ: Na posljednjoj godini fakulteta 1999. godine počeo sam raditi u firmi ''Delibašić poliuretani'' i do danas se fizički nalazim na istoj lokaciji. Na adresi Bjelavići bb. Od 2004. godine prestao sam raditi u „Poliuretanima“ i počeo raditi u firmi „Plama-pur BH“. Vlasnik firme „Delibašić poliuretani“ Avdo Delibašić bio je dugogodišnji uposlenik „Plame-pur“ iz Podgrada (Slovenija, op.a.) i radio je kao njihov trgovački predstavnik – komercijalista za područje BiH sve od sedamdesetih godina pa do rata. Nakon rata pošto BiH više nije bila u sastavu Jugoslavije trebao je prodavati njihove proizvode na drugačiji način, a ne kao njihov predstavnik.Tako je kroz novoosnovane „Delibašić poliuretane“ od 1997. do 2004. godine obavljana prodaja matičnih proizvoda „Plame-pur“ Podgrad iz Slovenije. Primarni biznis „Delibašić poliuretana“ bila je prerade mekane poliuretanske pjene ili spužve i njen plasman za industriju namještaja na području BiH. Počeo sam raditi kao komercijalista prodaje, a kasnije upravljao procesima i drugim postupcima u firmi. Kada vratim film unazad, sam sebi ne bih pružio šansu koju sam tada dobio od vlasnika „Delibašić poliuretana“. U principu je to bio period intenzivnog učenja, razumijevanja i shvatanja procesa.

KL: Upravljati procesima, a bez nekog iskustva je velika hrabrost. Je li Vas bilo strah?
MUFTIĆ: Nisam osoba koja je sklona panici u bilo kojoj situaciji i apsolutno mi je bilo jasno šta me očekuje i koliko ne znam, odnosno, koliko jesam ili nisam spreman za sve što slijedi. Što se tiče tehnoloških procesa pratio sam šta rade ljudi na svim radnim mjestima i učio. Htio sam da znam kako nešto funkcioniše. Pri tome nije bilo važno da li je to neki manuelni ili intelektualni posao. Onda sam provodio sate gledajući naloge za knjiženje koje je neko knjižio prije mene i učio. Popriličnu zahvalnost dugujem osobi koja nam je tad bila ovlašteni knjigovođa i koja je potpisivala naše završne račune. Ona mi je puno pomogla i puno sam od nje naučio. Hvala gospođi Zagorki Gasal. Sve je nekako išlo uz praksu, savjete i razgovor. Išlo je prije svega zahvaljujući podršci koju sam imao od vlasnika koji je imao veliko razumijevanje.

Pogledajte foto galeriju iz Plame-pur BH

KL: Kako je „Plama-pur BH“ došla u Bjelaviće?
MUFTIĆ: Negdje 2003. situacija na tržištu se komplicira. Od 1999. do 2003. stvari su odlično funkconirale. Mi uvozimo pjenu iz Slovenije, režemo i prodajemo industriji namještaja u BiH. Bilo je to u količinama od 500-600 tona na godišnjem nivou, a prevedeno u jezik kamiona 200 do 300 kamiona spužve na godišnjem nivou. U jednom momentu dolazimo u situaciju da zbog visokih troškova transporta i zbog cijena goriva koje rastu te carinskih stopa koje su bile fiksne na nivou od 11 posto, naši proizvodi postaju skupi i kupci počinju tražiti alternativu. Konkurenti vide šansu na tržištu i mi se odlučujemo na primarnu proizvodnju. Znači umjesto poliuretanske pjene iz Slovenije, donosimo odluku o instaliranju primarne proizvodnje meke poliuretanske pjene u Kaknju. Bilo je logično da ćemo na taj način snižavti troškove proizvodnje. Počeli smo sa pripremama za registraciju firme, sa određivanjem lokacije za proizvodnju, izborom tehnologije... Osnivamo firmu po principu 50% domaći vlasnik, a 50% strani partner. Za donošenje takve odluke bila je bitna reputacija i iskustvo koje ima strani partner u biznisu obzirom da je „Plama-pur“ iz Pograda kompanija koja je pjenu počela proizvodit pedeset i neke godine prošlog vijeka, a prva na području bivše države. To je firma koja u tom momentu proizvodi pjenu za auto industriju – za Porshe, VW; Ford... Imaju ogromno iskustvo, ali i spremnost da sve isto prenesu i na BiH. Tako u Bjelavićima počinje proizvodnja meke poliuretanske pjene, odnosno spužve.

plamapur_003Htjeli smo do proizvodnje od hiljadu tona godišnje stići za 7-8 godina, a to nam se dogodilo već u prvoj punoj fiskalnoj godini

KL: Kada je tačno počela proizvodnja?
MUFTIĆ: U 2005. godini imamo prvu probnu proizvodnju. U toj godinu startamo sa kombinacijom uvoza i proizvodnje pjene u Kaknju. U manje-više jednakim omjerima. Od početka 2006. godine, do danas, preko 90 i nešto posto pjene proizvodimo na ovoj fizičkoj lokaciji, u Kaknju. Naš poslovni plan je bio zasnovan na onom čemu smo prethodili, na količinama 200-300 kamiona na godišnjem nivou, odnosno 600 tona sa idejom da pokušamo doći do 1000 tona na godinu u nekom periodu od 7-8 godina. Mi smo do 1000 tona (2006. godine op.a.) došli prve fiskalne, odnosno, poslovne godine. Sada smo na nekih 3000 tona. Prevedeno na kamione oko 1.500 kamiona poliuretanske pjene. Efektivni radni sati u smislu proizvodnje su od osam do 10 sati sedmično. Jedan puni radni dan je naša mašina za proizvodnju pjene uključena. To je trenutno dovoljno iz razloga što proizvodi 10 tona na jedan sat odnosno pet kamiona. Za više nemamo fizičkog prostora. Ne možemo uskladištit više pjene, a ni potrebe tržišta nisu tako velike.

KL:Koliko vrsta pjena ili spužvi proizvodite?
MUFTIĆ: Od početne dvije vrste danas smo došli na 14 različitih vrsta pjena sa tri podtipa. Stoprocentno proizvodimo pjene za industriju namještaja. Prodajemo je najvećim dijelom na tržištu BiH. Negdje 25 posto je prizvodnja koja se plasira u izvozu. Orjentisani smo na istočna tržišta i izvozimo u Srbiju, najvećim dijelom, zatim na Kosovo i u Crnu Goru, a malim dijelom u Hrvatsku. Na zapad ne idemo jer bi bili konkurenti matičnoj firmi i onda to u principu nema smisla.

KL:Koliko Vam je iskrenost otvorila vrata u profesionalnom smislu da budete to što jeste i isplati li se u poslovnom svijetu biti iskren?
MUFTIĆ: Zavisi kako i s kim. Možda je najvažnije biti iskren prema sebi i realno mjeriti vlastite mogućnosti i znanje. Kada sam počeo raditi u firmi „Delibašić poliuretani“ 1999. godine, imao sam još dva ispita do diplomskog i nisam znao kako se ispunjava virman. U tom momentu sam shvatio, suprotno onim uvriježenim stavovima, da kada završiš fakultet nisi najpametniji na svijetu. Jednostavno si prazna ploča na kojoj u pozadini ima nekog materijala koji se treba izbrusiti, ali da jednostavno ne znaš, koliko misliš da znaš, odnosno, znaš jako malo. Tek kasnije kroz posao koji radiš moždane vijuge na flash-back te snabdijevaju zrncima znanja koje si učio na fakultetu i prepoznaješ ih u praksi.

plamapur_002Muftić: Kada završiš fakultet ne znaš koliko misliš da znaš

KL: Ovo je dobro iskustvo i dobar savjet mladim ljudima koji izlaze sa naših fakulteta, ali nas više interesira iskrenost u korespondenciji s poslovnim partnerima?
MUFTIĆ: Jako je bitna psihologija i procjena ljudi. Na bazi procjene o ljudima, otprilike ocijenite koliko možete i smijete biti iskreni prema drugima. Sa većinom svojih strateških poslovnih partnera imam iskren, pa čak i prijateljski odnos u smislu da znam kad je rođendan njihove djece, da znam njihove privatne probleme, pa ako imaju i problema da im pokušam nekako sugerisati kako da to prevaziđu. Jednostavno na takav način pokušavam pristupiti ljudima. Ako uvidim da treba ostati na distanci i na strogo poslovnom odnosu, to je najjednostavnija stvar koju možete napraviti. Generalno ljudi sa ovih prostora su otvoreni i vole otvorenst samo im treba znati pristupiti.

KL: Pod pretpostavkom da je ta iskrenost donosila neku korist ima li primjera da vam se iskrenost nekada nije isplatila?
MUFTIĆ: Generalno ljudi po prirodi imaju takav odrambeni mehanizam da lijepe stvari pamte, a ružne što prije zaborave. Da nije tako, životni vijek bi bio puno kraći nego sad. Ima slučajeva kada je moj dobronamjeran i iskren pristup ljudima bio zloupotrebljen. Negdje su daleko u mom sjećanju. Nisu u fokusu. ''Neka bude pravda makar se svijet okrenuo'' – mislim da se principa latinske izreke čiji je ovo prevod, manje-više u životu, treba i držati.

KL: Dobro je znati koliko čovjek ne zna, posebno ako to sam sebi hoće priznati. Učite li i danas?
MUFTIĆ: Sa „neznanjem“ se dobro nosim i nastojim da sve ono što ne znam saznam. Načina je bezbroj. Naučio sam kako prikupiti potrebne informacije i u ono doba kad je bilo poprilično teško doći do novih saznanja, ali i u ovo doba kada je to lakše. Tako je neka moja stalna težnja za usavršavanjem i sticanjem znanja nešto što mi u principu puno pomaže.

KL: Da li vam je vaše obrazovanje odnosno smjer koji ste završili, menadžment informacionih sistema, kada ste počinjali nešto značila?
MUFTIĆ: U to vrijeme informatika mi je pomogla da recimo promjenimo sistem mreže koji smo imali pa smo kasnije počeli brže raditi. To su neke tehnikalije koje nisu bitne. Uvjet svih uvjeta je imati vlasnika koji je sposoban ući u kancelariju s jednom idejom, razgovarati sa vama, iznijeti mišljenje, dopustiti da vi iznesete svoje mišljenje i ako je ono oprečno njegovom i ako vidi da ste u pravu reći vam to je dobro, idemo na tvoj način i izaći iz kancelarije. Nema pristupa: ovo je moje, ja sam vlasnik, ja znam najbolje i šta ti meni imaš pričati. Princip otvorenosti i spremnosti da se prihvate ideje, stavovi i mišljenja drugih odgajaju ljude koji upravljaju firmom.

KL: Šta je za Vas upravljanje firmom?
MUFTIĆ: Upravljanje firmom je upravljanje ljudima. Kompletna priča oko menadžmenta je način upravljanja ljudima odsnono vođenje ljudi – leadership. Treba imati malo osjećaja, stvari koje ne pišu u knjigama, ako smo ih mogli prepoznati kod vlasnika firme znači nije on pročitao 28 knjiga o leadershipu, ali je super primjenjivao stvari koje sam kasnije nalazio tamo. Imate knjigu koja počinje sa Mikelanđelovom izjavom koja kaže ''Svaka stijena i svaki kamen je ustvari skulptura, a zadatak umjetnika je da taj kamen ukomponuje kao skulpturu''. Zadatak lidera je da čovjeka oblikuje na način na koji odgovara nekoj slagalici koja odgovara samoj organizaciji. To je možda poruka i svima koji tvrde da jednostavno nije moguće pronaći kvalitetne suradnike, pa su iz tih razloga prisiljeni gajiti autokratski stil rukovođenja, i odlučivati i o najbanalnijim stvarima u organizaciji kojom rukovode.

KL:Kakav vi pristup imate prema radnicima kojima ste nadređeni, da li vi učite od njih?
MUFTIĆ: Apsolutno da. U momenetu kad ste ušli u ured prisustvovali ste mom razgovoru, sa saradnikom koji je u hijerarhiji ispod mene, a kojega sam pozvao da mu iznesem svoje ideje o promjenama u organizaciji procesa te ga zamolio da čujem i njegove stavove. Apsolutno nemam problema da čujem od drugih saradnika da mi kažu ono što misle i žele, a pogotovu potičem ljude da slobodno iznesu drukčije mišljenje. Okruživati se saradnicima koji će isključivo potvrđivati vaše ideje, mišljenja i stavove, brzo vas podigne, a onda pad zna biti veoma bolan.

KL: Dva vlasnika, a Mensur jedan. Da li su zadovoljna oba vlasnika i da li ste vi sretni?
MUFTIĆ: Dva vlasnika imaju u principu iste ili slične ciljeve i profit je neka ideja vodilja svakom biznisu. Naravno vlasnici su različiti, nekad imaju i različite interese, a generalno nalazite se u poziciji da ste između dva čovjeka iste snage. Moja ideja i vizija je na bazi one ideje pravednosti, i radim stvari onako kao što mislim da treba da radim u najboljem interesu organizacije koju vodim. U principu interes moje firme mi je iznad interesa samih vlasnika i na takav način i funkcioniram. Jesu li izadovoljni ili nisu i jedni i drugi – to je pitanje koje treba njima postaviti.

KL: Kako funkcionirate u planiranju? Da li su to godišnji, dvogodišnji ili višegodišnji planovi? Ko ih kreira ?
MUFTIĆ: Radimo godišnje planove izuzev planova razvoja. Suviše je turbulentno vrijeme i doba i stvari se suviše dinamički dešavaju i teško je vidjeti jasnu sliku godinama unaprijed. Ono što jasno znamo je gdje želimo biti za pet godina, imamo strategiju kako doći do tog cilja. Neke operativne biznis planove predlažemo na godišnjem nivou a vlasnici rade korekcije tog plana uvažavajući naše stavove koje imamo i na kraju taj plan se usvaja na Skupštini društva i daje se zeleno svjetlo za njega.

KL: Da li ste se našli nekada u situaciji da plan nije ispunjen?
MUFTIĆ: Da. Trenutno imamo problem koji traje neke dvije godine, a uzrok je loša pregovaračka moć nas kao kupca, odnosno prevlika pregovaračka moć naših dobavljača. Na nekom globalnom nivou dobavljači sirovina za proizvodnju pjene su velike petrohemijske industrije i imate 4-5 igrača koji diktiraju situaciju na tržištu i koji funkuconiraju u nekoj varijanti oligopola i nemaju stopostotnu konkurenciju, a samim tim i pričaju iza zatvorenih vrata i vi u toj varijanti ne možete ništa, jer ne možete kupiti kod drugoga. S tog aspekta imamo nešto nižu profiabilnost nego smo imali u nekom prethodnom periodu, dok su nam ostali parametri O.K.

KL: Menadžerska znanja i vještine. Da li se mogu nabrojati i mogu li se univerzalno primjenjivati u nekoj drugoj firmi?
MUFTIĆ: Mogu naravno. Postoji neka priča od prije koju sam na fakultetu čuo. Bilo je to 1998. godine. Ona kaže jedini način pomoću koje firme mogu ostvariti kompetitivnu prednost u odnosu na konkurente, jesu ljudi. U današnje doba na raspolaganju vam je i tehnika i tehnologija. Morate imati ljude koji će nositi taj teret i ostvarivati vaš cilj. U 2018. godini mi shvatamo i nama je sasvim jasno da ljudi postaju sve bitniji i bitniji i shvatamo da je upravljanje firmom upravljanje ljudima i razvijanje njihovih karijera i taj segment upraljvanja ljudskim resursima je bit svega toga. Generalno trudimo se primjenjivati nove trendove, sticati nova znanja, razvijati se kao menadžeri, međusobno razgovaramo i dijelimo mišljenja i nalazimo rješenja. Jedan raritetni stil kojeg prepoznajem na našim prostorima je autokratski stil. U nekom savremenom poslovnom svijetu na taj stil ljudi ne gledaju blagonaklono. Uspješni menadžeri primjenjuju demokratski stil u kojem pružate šansu svakome, pa i paternistički stil u kojem se odnosite kao otac prema svojim radnicima i kada napravite takvu atmosferu da radnici na posao dolaze sa osmijehom onda znate da ste na dobrom putu.

plamapur_005Muftić upravljanje realizira kombinacijom paternističkog i demokratskog menadžerskog stila

KL: Koji stil vi primjenjujete?
MUFTIĆ:Testovi koje sam radio kod konsultantskih kuća su pokazale približno jednake rezultate za paternistički i demokratski stil.

KL: Šta brojno i stručno ima kao ljudske potencijale „Plama-pur BH“?
MUFTIĆ: Plama pur BH je jako zanimljiva firma. Krenulo se veoma oprezno. Trenutno imamo šest uposlenih ljudi i godišnji prihod od cirka 15 miliona maraka. U šali kažemo da je to iznad „Googla“ ili „Microsofta“ po uposlenom, a bavimo se proizvodnjom. Naravno ima tu partnera, a osnovni partner je „Delibašić poliuretani“. Oni rade usluge razreza, računovodstvene, transportne usluge, a pored njih imamo još 3-4 transportne kompanije koje rade za nas. Imamo još tri partnera koji distribuiraju naš proizvod. Taj outsourcing i težnja ka njemu nas čini jako felksibilnim i poprilično smo čvrsti bez obzira s koje strane ''vjetar puše i koliko je on jak''.

KL: Proizvodnja bez prodaje je mrtva. Kako vi prodajete i šta je teže?
MUFTIĆ: Prodati i naplatiti je puno teže nego proizvesti. Evo i dokaza. Imate veliki broj firmi u BiH koje prodaju radnu snagu. Puno profitabilnije i puno bolje polje i puno bitnije za razvoj firme je prodavati nešto što držite u glavi, a ne što imate u bicepsima, tricepsima i ostalim mišićima. Primjer toga je brend „Moj san“ kojeg su „Delibašić poliuretani“ počeli razvijati 2007. godine u koji je uloženo enormno puno energije, znanja, kreativnosti i to je neko savršenstvo kojeg smo mi obzirom na nivo znanja kojeg imamo uspjeli razviti u samoj prodaji. Kod prodaje poliuretana to je već neki drugi pristup i to je „business-to-business“ (B2B op.a.) prodaja, jer prodajete slijedećem lancu koji će od toga napraviti finalni proizvod i u toj „B2B“ relaciji vi u principu imate manji broj kupaca i svi ti kupci su ključni kupci. Sa svima morate pronaći način kako postupati i funkiconirati od tehnološke podrške pa dalje i to je nekakav princip kojeg mi pokušavamo razviti u samom odnosu prema kupcima da nas ljudi shvataju kao partnera, a ne kao pukog dobavljača.

plamapur_001

Još ponešto o Mensuru Muftiću

Mensur Muftić je rođen 1976. godine u Varešu. Njegova oba roditelji su iz Vareša. Ubrzo nakon Mensurovog rođenja sele se u Kakanj. Mensur je suprug Azri, a otac je dvije djevojčice Ajne i Zahre, učenica drugog i šestog razreda.Osnovnu školu ''Ivo Lola Ribar'' zavšio je u Kaknju, a nakon toga i Gimnaziju ''Muhsin Rizvić'' i to u ratnom periodu od 1992-1995.godine. Fakultet je upisao u Zenici gdje je završio prvu godinu, a potom se prebacio u Sarajevo gdje je na Ekonomskom fakultetu završio studij na smjeru poslovne informatike i menadžmenta informacionih sistema. Nakon toga je upisao i postdiplomski studij i ima još pet ispita do magistarskog rada. Teško pronalazi dovoljno vremena da se ovom studiju posveti do kraja i kako sam kaže možda je to i završena priča. Voli provoditi vrijeme sa svojom porodicom posebno na otvorenom. Uživa u planinarenju i biciklizmu. Naviku iz djetinjstva, čitanje, i dalje prakticira sa barem jednu do dvije pročitane knjige, svaki mjesec. Rado se prisjeća djetinjsvta i vremena provedenog na Partizanu. U nezaboravnom sjećanju su mu rahmetli Munib Kubat, domar Partizana i rahmetli Mustafa Kulović kao predsjednik ovog sportskog Društva.Ostala mu je nezavršena Partizanova plesna škola, tako da s kompletnom porodicom upravo pohađa časove plesa u KSC Kakanj.

A.Zekić i E.Škulj/KakanjLive

Nazad na naslovnicu Objavite na Facebook-u