KakanjLive | Petak, 22.09.2017. godine

Izvadila zdravstvenu kada je saznala da ima karcinom dojke

18.11.2016. - Alma Hadžić-Kad sam saznala da bolujem od karcinoma... dojke, prvi put sam u životu izvadila zdravstvenu knjižicu

alma3-683x1024Alma Hadžić/Foto: Fuad Fočo

Autor: Amela Keserovic
AZRA

Bio je petak, vratila sam se s koncerta “Van Gogha” u sarajevskoj “Slozi”. Prilikom tuširanja, a nikad ranije nisam samokontrolu radila, međutim, kao da mi je neko rekao da provjerim, napipala sam kvržicu. Nisam te noći nikom htjela ništa da kažem. Ujutro sam ustala i rekla svom suprugu: „Slušaj, ja imam rak dojke”

Razgovor o karcinomu bilo koje vrste među najtežim je razgovorima. I nećete to čuti samo od nekog novinara. No, vodeći se mišlju da je o tegobi bolje govoriti, jer možda postane i lakša, “Azra” zajedno sa svojim hrabrim sagovornicama, drugima želi pružiti nadu. Važno se boriti i u toj borbi imati prijatelja. Alma Hadžić je u martu imala sve. Bila je zdrava! I to je već sve. Ova majka troje djece, supruga političara Damira Hadžića i uposlenica u press odjelu Sarajevo Film Festivala, u 39. godini života je saznala da boluje od karcinoma dojke. Nije se predala. Poput vojnika je ustala na noge i počela se boriti s oboljenjem. Prvi put javno govori o ovoj borbi. U nadi da će njeno iskustvo pomoći nekoj drugoj ženi da na vrijeme otkrije karcinom.

U kojim životnim okolnostima ste saznali da bolujete od karcinoma dojke?

– Sve se desilo relativno brzo. Ovo moram da naglasim, klasični sam primjer žene koja apsolutno nije vodila računa o sebi. Zdravstvenu knjižicu sam izvadila onog trenutka kad sam saznala da sam bolesna i da moram na operaciju. Hvala Bogu, nikad nisam bila bolesna. Preboliš gripu i to je sve. Potpuno slučajno sam otkrila karcinom dojke. Bio je petak, vratila sam se s koncerta “Van Gogha” u sarajevskoj “Slozi”. Prilikom tuširanja, a nikad ranije nisam samokontrolu radila, međutim, kao da mi je neko rekao da provjerim, napipala sam kvržicu. Nisam te noći nikom htjela ništa da kažem. Ujutro sam ustala i rekla svom suprugu: „Slušaj, ja imam rak dojke”. Odgovor je naravno bio: „Ma daj, jesi li normalna?” U ponedjeljak sam otišla u ambulantu porodične medicine, to je, nažalost, naš sistem koji moramo mijenjati, gdje sam saznala da trebam doći u četvrtak po uputnicu, pa s uputnicom specijalisti…Da ne bih čekala na dijagnozu dva i po mjeseca, u privatnoj klinici sam uradila ultrazvuk, gdje mi je doktor radiolog rekao: “Ovo mi se ne sviđa”. Odmah je tražio da mi urade punkciju. Sutra ujutro, u utorak nalaz je bio gotov, tkivo je bilo kancerogeno. Pomislila sam: “Uredu, imam rak, ali ko će mi reći, gdje sada da idem, kome da se javim?” To je malo strašno.

Jeste li uopće bili svjesni dijagnoze u tom času?

– Niko nije spreman na to. Inače sam pozitivna osoba, i kad je nešto najgore, u tome nađem nešto dobro. Kasnije sam se na kontrolama i smijala s radiologom, koji mi je priznao kako je deset minuta nakon mog izlaska iz ordinacije, kad mi je saopćio dijagnozu, sjedio i nije mogao da vjeruje da sam nakon dijagnoze prokomentirala: „Uredu, ne daj Bože da je nešto gore”. Uvijek ima nešto gore u životu. Moj stav je bio: “Uredu, to mi je neprijatelj, daj da vidim kako da se borim”. Imala sam sreću da nisam mnogo čekala na operaciju. Otišla sam sama onkologu u utorak, u srijedu bila na konziliju za operaciju i u četvrtak sam već otišla u bolnicu da se operišem. Moram pohvaliti divan tim ljekara na Klinici za onkološku i glandularnu hirurgiju. Srijedom u 12 je konzilij, ti dođeš, doneseš papire i oni te odmah naručuju na operaciju. Znači, ja sam se za sedam dana i pregledala, saznala dijagnozu i operisala. Narednog utorka sam izašla iz bolnice.

Je li Vam kompletna dojka odstranjena?

– Ne, kod mene je bila poštedna operacija, s obzirom na to da je moj karcinom učahuren, nije se nigdje proširio. Zato i kažem: “Hvala Bogu, i ne daj Bože nešto gore”.

alma5-683x1024

Šta se dešava dalje u Vašem životu? Na koji način se mijenja Vaša porodična rutina, djeca imaju svoje navike, uobičajene zahtjeve, suprug također?

– Prvo sam se kolebala, ali suprug i ja smo odlučili da ćemo djeci odmah ispričati šta mi se dešava. Imam kćerku od 14 godina, sina od deset i kćerkicu od sedam. Danas, kada pogledam situaciju šest, sedam mjeseci unatrag, znam da je bila dobra odluka da im kažem šta se dešava. Prvo, ti ne znaš šta te čeka, ne znaš u kojoj fazi je tvoja bolest, kakve će biti terapije. Nepotrebno je to od djece kriti, jer će vidjeti. Liječenje je jako teško i dugo traje, a ja nisam željela da dođem u situaciju da ih poremetim u tim njihovim rutinama, o kojima pričate. Znači, od dana moje operacije do danas, moja djeca nisu izostala ni iz škole, nismo zaboravili ni njihove roditeljske, ni njihove sekcije, zadaće, ništa. Oni su ti koji me drže, da budem OK i funkcioniram kako treba.

Žene u takvim situacijama izgube samopouzdanje. Milion pitanja prolazi im kroz glavu; jesu li ženstvene, hoće li biti voljene i slično… Je li kod Vas bilo takvih razmišljanja?

– Ima svakakvih dana. Svi koji me znaju, znaju da se smijem, zezam, šalim… međutim, ti se suočiš sa strašnom istinom – da ti imaš rak. Sama ta tri slova, kad ih izgovoriš, izazivaju paniku u glavi. Terapije koje ja primam, koliko god sam ja pozitivna, utječu na mene, jer su to i hormonske terapije. Vaše raspoloženje se mijenja, htjeli vi to ili ne. Dakle, žene koje primaju ovu hormonsku terapiju padaju u depresiju, to je jedna od nus pojava. Čak sam razmišjala da idem na psihoterapiju, da razgovaram s nekim, jer nije jednostavno. Promijeni ti se život u potpunosti. Vidite, moja prijateljica boluje od istog raka dojke, ali živi i liječi se u Zagrebu. U Zagrebu, naprimjer, ljudi koji boluju od raka imaju pomoć države i zdravstvenog sistema u smislu da kad se ženi dijagnosticira rak, ona odmah dobije psihologa s kojim razgovara, i ona i porodica, koji im pomaže da se nose s tim. Potrebno je uvesti stručnu pomoć za oboljele od ovih bolesti kao i njihovu porodicu i kod nas.

Jeste li izgubili neke prijatelje nakon ove dijagnoze?

– Nisam, mislim, kako da vam kažem, nisam, zato što ja neću da ih izgubim. Imam ja krug ljudi koji su uz mene čitav život. Moji prijatelji su sjajni stvarno. Većina njih je promijenila svoje životne navike, i sve živo, samo da bi meni pomogli. Svi sad jedu neku zdravu hranu, prestaju da puše, idu šetati po planini, voze bicikl…

Pjevate li nekad kući naglas?

– Pjevam, do daske (smijeh). Sljedeću sedmicu ću završiti s agresivnim zračenjem, i onda idemo, vjerovali ili ne, oh, na šta ja pristajem, ne mogu da stojim, kosti i mišići me bole od terapije, ali dogovor je dogovor, kćerka i ja u srijedu (danas,op.a) idemo u Zagreb na koncert Justina Biebera. Dakle, mama ide na koncert Justina Biebera. Kad sam se operisala, poslije sedam dana, otišla sam u Zagreb da uradim PET/CT, to je kompletna dojagnostika, jer sam bila ubijeđena da imam neki drugi rak, koji je metastazirao na dojku. Obavila sam taj PET/CT da bih bila sigurna da je samo to to. I kad su mi rekli da je samo to to, odnosno da više u tijelu uopće nemam kancerogenih ćelija, od sreće sam otišla i kupila kartu kćerki za koncert Justina Biebera. Rekla sam joj, to se tad činilo tako daleko, bio je mart, april, ove godine: “Slušaj, ja ću biti dobro i oporavit ću se do 9. novembra, i nas dvije idemo zajedno na koncert”. I stvarno, dođe taj 9. novembar i eto mi idemo na taj koncert.

alma6-1024x683

Šta su Vam ljekari rekli, kako će izgledati dalji tok Vašeg liječenja?

– Nakon te agresivnije terapije, koja podrazumijeva citostatike, odnosno kemoterapiju i zračenje, u narednih godinu i po moram primiti 18 ciklusa injekcije herceptin, koju nazivaju pametni lijek, i lucrin, koju ću primati pet narednih godina svakih 28 dana, te tabletu hormonsku esceprin, također pet godina. Znači, pet godina tebe pokriva terapija, drži te u toj nekoj hormonalnoj ravnoteži.

Vaša je sreća, zaključujem, da ste na vrijeme otkrili karcinom dojke?

– Kako ne, karcinoma dojke je izlječiv, liječi se ukoliko se na vrijeme otkrije. Imala sam nevjerovatnu sreću da ga otkrijem na vrijeme.

Spomenuli ste kako ste se sprijateljili sa ženama s kojima na KCUS-u primate kemoterapiju. Kako izgledaju ti trenuci?

– Te sestre na onkologiji gdje se prima terapija su prekrasne, svaki put im se zahvalim, nije do sestre što bolnica nema deksametazon, što nema ovo, što nema ono, što nema infuzija i slično, to je do sistema. U toj sali gdje se prima terapija je 20-ak osoba koje se smjenjuju. Kemoterapija i nije toliko strašna, zaista nije, ova koju sam ja primala i koju primaju žene koje su oboljele od karcinoma dojke, ja ne znam kakve su za druge tipove rakova. Ti si tamo tri, četiri sata minimalno. Prvi put ti je strašno, nagledaš se svega, oni ti priključe red devil (tu crvenu tečnost), zezamo se, znali smo pjevati u sali pa nas sestre smiruju, tako…

Vaš izbor je bio da nakon što ste počeli gubiti kosu ne nosite periku. Zašto?

– Kosa mi je počela opadati nakon treće kemoterapije. I koliko god da ste svjesni da će se to desiti, koliko god ste se spremili na to, nije lako ustati ujutro, počešljati se i vidjeti pun umivaonik kose. To je strašan trenutak. Imala sam već kratku kosu, tako da za mene to nije bila prevelika promjena, međutim, na zadnjoj kemoterapiji više nisam mogla s tim da se nosim. Sjela sam, bio je Sarajevo Film Festival, dakle, radila sam Festival, i rekla sebi: “Bolesna sam i mene ne treba biti sramota što sam bolesna, na kraju postoje žene čiji je izbor da se ošišaju na keca”. Nisam više htjela da nosim maramu, i otšla sam i ošišala se skroz. Sad mi je kosa narasla, u početku glava mi je bila izbrijana skroz. U tom trenutku, kad sam se ošišala, i kad sam prestala da nosim maramu, a nosila sam je možda sedam dana, osjetila sam kao da mi je palo 100 kila tereta s leđa. Kosa će narasti, to je najmanji problem. Sad sam sijeda, pa se šalim: “Nema veze, farbala sam se u plavo, sad ću se još lakše ofarbati”.

Zašto je važno pričati o ovim temama?

– Vidte, ja sam 17. marta bila zdrava žena, 18. sam shvatila da nisam, da sam bolesna. Srećom, to sam na vrijeme shvatila. Uhvatila sam karcinom dok nije izašao iz svoje opne i proširio se, međutim, mislim da je važno govoriti o tome, iz razloga što svaka žena treba da zna, kad govorimo o raku dojke, da je jako, jako važno redovno se kontrolirati, što kod doktora, što kroz samokontrolu. Drugi razlog je što svakoj ženi nisu dostupne informacije. Kada vam saopće dijagnozu, zbunjeni ste, ne znate šta trebate uraditi, ja sam vozila bicikl, pitam se smijem li to više raditi, navodim vam banalne primjere, ali je tako. Pročitala sam milion članaka o ovoj temi, jer jedan doktor kaže: “Promijeni ishranu”, drugi kaže: “Ne, ni slučajno”. Ali, stvar je u tome, što je meni informacija dostupna, ja ću ući na internet i čitati, ali šta ćemo s onim ženama kojima informacije nisu dostupne, koje žive u sredinama u kojima se ne govori o tome? Ponovo se vraćam na Zagreb, žena s ovom dijagnozom dobije čitav servis, nutricionistu koji će joj objasniti šta treba da jede, u Beogradu na VMA, na onkologiji oboljeli od karcinoma dojke dobiju priručik ishrane. Jako je važno da se uvede stručna pomoć za oboljele i njihove porodice, to ponavljam, ne smiješ biti prepušten sam sebi i sam voditi svoju bitku.

Koje navike ste sve promijenili, izuzev ishrane?

– Bila sam ovisnik o stresu. Nisam znala funkcionirati ako nije bila stresna situacija. Tada najbolje i radim i promišljam i sve ostalo. Sada još ne mogu reći da sam ga se riješila, ali pokušavam. I ne radi se tu samo o stresu, već kompletnom načinu života. Počela sam malo da mislim o sebi, teško mi je to i izgovoriti, jer kad se čujem, zvuči mi sebično. Kad je riječ o ishrani, meso i dalje jedem, naprimjer, ali veoma vodim računa gdje ga kupujem, odakle nabavljam povrće i slično. Jedem, dakle, normalnu, uravnoteženu hranu, naravno uz dodatke vitamina i svega onoga što mi imamo ovdje na našem tržištu.

Jeste li se ikakvoj vrsti alternative u tom smislu prepustili?

– Nisam. Mislim da ne postoji biljka koja će te izliječiti od ove bolesti. Ali, koristim sve ono što jača imunitet. Nabavila sam medove, pijem C vitamin, ali ne C vitamin iz apoteke, već postoji Natrijev askorbat, tako se zove, to je C vitamin koji se u prahu koristi, nabavljam ga u BBI-u, u prodavnici zdrave hrane. Vitamin B17, svi to na svijetu znaju, koji je direktno povezan s ćelijama tumora i koji ih uništava, međutim, on se ne kupuje kao neki drugi vitamin, ali postoje tržišta koja ga proizvode i prodaju, to nekim vezama po inostranstvu nabavljaš. Znači B17, C vitamin, to je ono što ja koristim i D vitamin, zato što me od terapije bole noge.

Je li Vas tokom proteklih nekoliko mjeseci bilo ičega strah?

– Imam 39 godina, bila sam u ratu u Sarajevu, izgubila sam mnogo ljudi, suočila se hiljadu puta i sa smrću i bolesti. U ratu sam izgubila oca i brata, moja mama je umrla, sad će 15. novembra biti dvije godine, od karcinoma pluća, u martu mi je dijagnosticiran rak, a moja sestra starija je umrla u maju. Mene je bilo samo strah toga da neću nešto stići svojoj djeci, samo sam o tome razmišljala u trenucima kad bi me uhvatila depresija ili nešto slično. Kad se suočiš s pravim problemom i pravim strahom, onda ti se sami od sebe prioriteti poredaju. I sad imam vremena za sve, a prije nisam kao imala vremena, a isto tako i radim, idem na posao, vraćam se kući. Imamo mi vremena, samo ga ne odvajamo za prave stvari.Ja sam ovo shvatila doslovno, a opet kažem, ne daj Bože gore, ne znam šta me čeka, ali sam spremna da se borim, naoružana do zuba. Jer, kad čujete da ste bolesni, vi ne možete nazad, ne možete to promijeniti, ali sam bolest shvatila zaista kao zadnje upozorenje da moram povući ručnu. Kad sam se razboljela, iste sekunde na FB sam napisala ženama: “Pipajte se, radite samokontrole, i ja sam jučer bila zdrava”.

Je li u Vašoj porodici iko bolovao od karcinoma dojke?

– Ne. Moja je mama umrla od raka pluća, ali to nema veze jedno s drugim. Kad sam doktora pitala je li riječ o nekom nasljednom karcinomu, doslovno mi je ovako rekao: “To ti je srkletli rak”. Od srkleta, od stresa. Ali, svima želim poručiti, nije kraj svijeta, morate se boriti.

AZRA

Nazad na naslovnicu Objavite na Facebook-u