KakanjLive | Petak, 22.09.2017. godine

Gojko Berić : Iskreno govoreći

10.12.2015. - Među vijestima koje su početkom ove sedmice privukle medijsku pažnju u regionu, dvije su povezane s proteklim ratom u Bosni i Hercegovini

KOLUMNE/OSLOBOĐENJE/10.12.2015.
Iskreno govoreći

gojko_bericPIŠE: Gojko BERIĆ

Među vijestima koje su početkom ove sedmice privukle medijsku pažnju u regionu, dvije su povezane s proteklim ratom u Bosni i Hercegovini - Milorad Dodik je u utorak, u svojstvu svjedoka odbrane na suđenju generalu Ratku Mladiću, završio svoj dvodnevni iskaz pred Haaškim tribunalom, a istog dana u Sarajevu je uhapšen umirovljeni general Armije BiH Sakib Mahmuljin. Oba ova događaja, a naročito hapšenje generala Mahmuljina, izazvala su ozlojeđenost među Bošnjacima. Kao komandant Trećeg korpusa, general Mahmuljin je bio nadređen odredu "El Mudžahedin", čiji su pripadnici, nakon što su u ljeto 1995. zauzeli Vozuću, pobili oko 50 ratnih zarobljenika srpske nacionalnosti. Tužilaštvo BiH tereti Mahmuljina po komandnoj odgovornosti, "jer je propustio da spriječi izvršenje ovih teških krivičnih djela i krivce kazni nakon počinjenog zločina". Svjedoci smo da svako procesuiranje lica osumnjičenih za ratne zločine, bilo da je riječ o lokalnim herojima ili haaškim optuženicima, izaziva burne reakcije u njihovom nacionalnom korpusu. To se, evo, dešava i u slučaju generala Mahmuljina, koji u bošnjačkim masama važi za jednu od legendi bošnjačkog otpora srpskoj agresiji. Takoreći trenutno formirao se široki front odbrane generalovog lika i djela u koji su ustali njegovi prijatelji i saborci. General Atif Dudaković je izjavio da hapšenje Mahmuljina „predstavlja kolektivnu tragediju svih istinskih boraca i patriota“. U odbranu uhapšenog generala stala je i Stranka demokratske akcije, koja smatra da je Tužilaštvo BiH podleglo neprimjerenim političkim pritiscima.
Stvar je nadležnog suda da utvrdi postoji li odgovornost generala Mahmuljina za brutalne mudžahedinske zločine u Vozući. O nekima od njih postoje i videozapisi, koji su emitovani na raznim TV-kanalima u regionu. Ratni zločin je ratni zločin, krivica je krivica, a kazna je kazna. To je univerzalno pravilo, ono ne trpi nikakva "prilagođavanja" etničkoj, vjerskoj, hijerarhijskoj ili nekoj drugoj opciji. Uprkos tome, mi se uvijek suočavamo sa jednim sindromom mentalne prirode, koji u svijesti većine ljudi povlači debelu crtu između "naših" i "njihovih" zločina. Za "naše" će se uvijek naći opravdanje, za "njihove" nikada. Takvu kolektivnu svijest, koja je preovlađujuća u svakom od naroda koji su učestvovali u međusobnom pokolju, u najvećoj mjeri su oblikovali politika i režimski mediji. Haaška suđenja su najbolji dokaz kako i danas, dvadeset godina nakon rata, suprotstavljanje toj svijesti nosi sa sobom intelektualni rizik. Otuda i paradoks da je skoro svaka kazna koju je izrekao Tribunal, pogotovo ako je u pitanju bila višegodišnja robija, samo uvećavala etničku mržnju. Isti efekat imale su i neke oslobađajuće presude. Klasičan dokaz za to su presude hrvatskim generalima Gotovini, Čermaku i Markaču i srpskom generalu Momčilu Perišiću, kojima su čudnom sudskom akrobatikom kazne višegodišnjeg zatvora u žalbenom postupku zamijenjene oslobađajućom presudom, što je u prvom slučaju izazvalo masovno ogorčenje na srpskoj, a u drugom na hrvatskoj strani. Tribunal nije osnovan da bi pomirio ratom zavađene narode bivše Jugoslavije, već da bi, s jedne strane, krivicu za ratne zločine učinio individualnom, a s druge strane utro put domaćim sudovima da otpočnu sa procesima svima koji su počinili takva zlodjela. Nažalost, što se toga tiče, bilo je više opstrukcije nego iskrene želje da se vrši pravda.

Što se tiče Milorada Dodika, on se, koliko je poznato, još nikada nije žalio na povremeni gubitak pamćenja. Ali kad se u ponedjeljak pojavio u sudnici Haaškog tribunala, najednom ga je spopala amnezija. Tome je prethodio jedan bizaran momenat. Naime, kako navode izvještači, prilikom Dodikovog ulaska u sudnicu Mladić je ustao i, salutirajući, izrazio dobrodošlicu predsjedniku Republike Srpske. Od tog trenutka predstava je krenula dobro poznatim putevima "srpske istine" o ratu - za sve su krivi Bošnjaci i Alija Izetbegović, a srpski narod je "jednako bio ugrožen i u Sarajevu i u Krajini i u Hercegovini". Političke i vojne poteze povlačili su isključivo Bošnjaci i Hrvati, a Srbi su samo odgovarali na njih kako bi zaštitili srpski narod. Dodik se u sudnici nije mogao sjetiti ničega od onog o čemu inače izvan sudnice sve zna, pa kad ga sudija Ori propituje o nekim konkretnim događajima, on odgovara kako se nije nalazio na tom mjestu. Dodik je negirao postojanje bilo kakvih planova o nasilnom razdvajanju Srba od Bošnjaka i Hrvata, a pogotovo planova o etničkom čišćenju, iako je ta fašistička strategija precizno formulisana na zasjedanju srpske Narodne skupštine, održane 12. maja 1992. godine na Palama. Ali kad je trebalo da kaže šta o tome misli, Dodiku se zamutilo u glavi. O tome on nema pojma, možda je tom skupu i prisustvovao, ali bilo je to tako davno i više se ničega ne sjeća. Ako ništa drugo, mogao je bar pročitati u novinama da je general Mladić lično plan etničkog čišćenja prokomentarisao ovako: "Ljudi, pa to je genocid!" Dodik "nema pojma" da su iz Banjaluke preko noći nestajale njegove komšije i prijatelji Bošnjaci i Hrvati, nikada nije vidio ruševine Ferhadije, niti je znao da Karadžić ima svoje konclogore! Iskreno, nema šta!

Iskreno govoreći, iskrenost i lični moral nikada u politici nisu ni bili na bogzna kakvoj cijeni. Kad danas govorimo o međusobnom nepovjerenju naših lidera i čitavih političkih, ekskluzivno etničkih garnitura, kao možda ključnoj smetnji ozdravljenju bh. društva i izgradnji ozbiljne države, mi zaboravljamo da smo se međusobno lagali počev od onih neiskrenih i jalovih pregovora koji su prethodili raspadu Jugoslavije. Zaboravljamo da su zapadni diplomati naše balkanske vladare rata i mira doživljavali kao ljude "koji vas gledaju u oči i lažu vas". Lagali smo se tada, lažemo se do dana današnjeg i lagaćemo se ko zna dokle. To je postojana odlika našeg mentaliteta. A ona ne vodi u Evropu, već u propast.

Nazad na naslovnicu Objavite na Facebook-u